Pad Konstantinopolja 1x704o

UNIVERZITET U SARAJEVU FILOZOFSKI FAKULTET ODSJEK ZA HISTORIJU

EDIN SELIMOVIĆ Pad Carigrada pod Osmansku vlast 1453. godine Seminarski rad

Mentor: Prof.dr. Dubravko Lovrenović Viši ass. dr. Emir Filipović

Sarajevo, 2014. 1

Sadržaj UVOD.........................................................................................................................................3 HISTORIJAT KONSTANTINOPOLJA DO 1453. GODINE...................................................4 OSMANSKE PRIPREME ZA NAPAD.....................................................................................6 OPSADA KONSTANTINOPOLJA...........................................................................................8 PAD CARIGRADA..................................................................................................................10 POSLJEDICE OSVAJANJA „DRUGOG RIMA“...................................................................11 ZAKLJUČAK...........................................................................................................................12 BIBLIOGRAFIJA.....................................................................................................................13

2

I.

UVOD

Konsantinopolj, kod Slavena poznat i kao Tsarigrad (Carigrad) je antički grad smješten na obalama Bosfora. Sam grad je bio mjesto ogromnog broja opsada i napada, ali i samo dva osvajanja, na početku 13. stoljeća. Bitka koja će obilježiti čitavo postojanje ovog grada se odigrala 1453. godine, kada su Osmanski Turci, vođeni svojim mladim sultanom Mehmedom II, jednom i zauvijek zapečatili Rimsko carstvo. Zlatna jabuka, kako su ga zvali tada, se nije mogla dugo braniti ogromnom broju Osmanskih vojnika. Konstantinopolj će pasti u jurišu kroz probijene zidine grada. Država koja je kontrolisala Carigrad u to vijeme je Bizantsko carstvo, nasljednik starog Rimskog carstva, koje je uz velike poteškoće nastavilo svoje postojanje do duboko u 15. stoljeće. Mehmed II će zapečatiti njegovu sudbinu, ujediniti Balkan, te pokrenuti niz zabrinutih pogleda u Evropi. Osmanska prijetnja je tek počinjala. O ovome poduhvatu Osmanlija se pisalo, i piše se u ogromnim količinama. Ovaj rad je podržan od strane velikog broja literalnih dijela, te nekoliko izvornih pisanja o ovoj bici. Glavnu literaturu čine djela Halila Inalcika o Mehmedu Osvajaču, Vasiliev, Turnbull, te Stiven Ransiman, „Pad Carigrada 1453“. Uz ove, slijedi i veliki broj popratne literature, izvora, članaka, te dokumentarnih emisija. Rad je pisan hronološki, počinje kratkim historijatom samog Konstantinopolja, a završava se njegovim stanjem u savremenom vremenu. Može se reći da je ovo rad o historiji Konstantinopolja, sa najvećom posvetom njegovom padu 1453. godine. Za razliku od mnogih dijela koji jednostavno nabrajaju događaje i tok bitke, u ovom radu će se posebna pažnja posvetiti strateškim odlukama i sukobima. Istražit će se sam položaj grada, i njegova simbolika, te zašto je „Osvajaču“ bilo toliko bitno da Osmanlije zauzmu ovaj grad. Na kraju, uslijedit će manja diskusija o periodizaciji Srednjeg vijeka, da li je ova bitka označila njegov kraj, te koliko je zapravo tadašnji svijet bio šokiran događajima koji su se u proljeće 1453. odigrali na obalama Bosfora.

3

II.

HISTORIJAT KONSTANTINOPOLJA DO 1453. GODINE

Drevna Grčka kolonija Bizantion, osnovana u sedmom stoljeću prije nove ere je bila smještena na jugoistočnoj izbočini Balkanskog poluostrva, te je po padu u Rimske ruke preimenovana u Bizantium. To je, ipak, bila samo kolonija, i biti će potrebno dosta godina da se na tom mjestu izgradi pravi grad. Ta godina je došla sa vladavinom Rimskog cara Konstantina, koji je vladao od 324. do 337. godine. 1 Konstantin je dao izgraditi sebi novu prijestolnicu- Konstantinopolis, koja se, nalazeći se na raskrsnici između Istoka i Zapada, brzo razvijala. Grad je sagrađen po tradicionalnom modelu rimskog urbaniteta pod nazivom Augusta Antonina.2 Službeno je nova prijestolnica osnovana 11. V. 330. godine, a naziv Konstantinopolis je prvi put korišten u vrijeme Teodosija II. 3 U njega je uložen ogroman broj sredstava, a carski dvor u gradu je zauzimao 150 jugera zemlje. Podignute su terme, biblioteka, te najpoznatiji od svih- hipodrom. Grad je okružen jakim utvrđenjima, a dostigao je staru slavu Rima, moć i sjaj, što je bio i cilj njegove izgradnje. Za vrijeme cara Justinijana, grad će dodatno uznapredovati izgradnjom mnogih građevina (među kojima je i „Sveta Mudrost“- Haghia Sophia), te će postati najveći grad na Zapadnoj polulopti. Novo, Bizantsko carstvo će svoje sjedište imati upravo u ovom gradu, sve do konačnog pada 1453. godine. U gradu, mnogi carevi će biti sahranjeni, a među njima su i Justinijan i Valentijan I.4 Grad je bio opasan dugim zidinama, izgrađenim za vrijeme cara Teodozija, koje su vremenom nadopunjene. Mnoge od njih je razoran zemljotres iz 447. godine uništio, ali su obnovljene i spremno su dočekale Avarsko-Slavensku opsadu grada 626. godine. 5 Kroz idućih 500 godina, uslijedile su mnogobrojne opsade ovog grada; Ruska, Arapske opsade, opsade uzrupatora u Bizantskom carstvu, te jedna opsada Bugarske vojske. Sve one su bile bezuspješne, a glavni razlog za to su upravo pomenute zidine, ali i nevjerovatno povoljan strateški položaj grada. 1 Mesihović, 2013., 2259. 2 Isto. 3 Isto. 4 Venning, 2006., 56. 5 Turnbull, 2004., 11. 4

Grad, prozvan Novi Rim, je smješten na obalama Bosfora koji spaja Mramorno more (dio Mediterana), sa Crnim morem. Upravo to je razlog da je trgovina najvažnija djelatnost u Konstantinopolju u Srednjem vijeku. Ipak, došlo je i vrijeme kada se grad više nije mogao odbraniti, a kada je Bizantsko carstvo, bar na kratko, ugašeno. Riječ je o Križarskom pohodu iz 1204. godine, kada je grad osvojen od strane Mlećana i u potpunosti razoren. 6 Bit će potrebno pedesetak godina da Bizantinci opet zauzmu grad, ali se od ovog razaranja nikad neće oporaviti. Dolaskom Osmanlija na političku scenu Male Azije, počinje završni period Bizantskog carstva i njihove vladavine nad Konstantinopoljem. Sultan Orhan je taj, koji je 1349. godine, prvi put prešao sa Osmanskom vojskom iz Azije u Evropu, kako bi napao Solun. 7 Ta godina označava i početak kraja za Bizant, koji će uslijediti za stotinjak godina. Do kraja 14. stoljeća, Osmanska zastava se vijorila na Galipoliju, Trakiji i dijelu Bugarske, a Bizantski grad Konstantinopolj je postao enklava, stisnuta sa svih strana Osmanskim teritorijama. Ipak, Osmansko carstvo i Bizant su imali vazalni odnos, naravno da je Bizant bio podređen. Mnogi autori su raspravljali o tačnoj godini početka ovog vazalnog odnosa, ali je tek Zorica Đoković u svom članku „Kada je Bizantsko carstvo postalo vazalna država“ ujedinila sva mišljenja. Po Georgiju Ostrogorskom, Bizant je nakon bitke na rijeci Marici, 1371. godine postao vazal Osmanskog carstva.8 Osmanlije nisu skrivale aspiracije prema osvajanju ovog grada, što će uraditi tek Mehmed II, koji će radi toga i dobiti nadimak „Fatih“- Osvajač. Po dolasku na vlast, Mehmed II je odredio ciljeve za svoju vladavinu. Planirao je povratiti izgubljene teritorije svoga pradjeda Bajazida I, ali je njegov prvi cilj postao osvajanje Carigrada. 9 Shvatio je šta bi to osvajanje značilo za njegov ugled i za Osmansku državu.

6 Turnbull, 2004., 11. 7 Matuz, 1992., 27. 8 Đoković, „Kada je Bizantsko carstvo postalo vazalna država“, 2012., 62. 9 Inalcik, 2002., 27. 5

U ljeto 1451. godine, počele su pripreme za napad na Konstantinopolj. 10 Mehmed II je imao svega devetnaest godina, u Evropi su za njega mislili da će ga politička elita progutati. Za Evropu je u naredim godinama uslijedio pravi šok, jedan koji će označiti kraj Carstva, kraj ere, te stvoriti temelje za današnji politički izgled ovog područja.

III.

OSMANSKE PRIPREME ZA NAPAD

Zidovi Konstantinopolja su jednostavno bili neprobojni, sa 60 kilometara kamenih zidina, koje su dostizale i 12 metara visine, to su u svoje vrijeme bili najbolji obrambreni bedemi na svijetu.11 Uz to, Bizantici su imali i pomoć stranih trupa u gradu; Mlećani su poslali flotu prema Carigradu u pomoć Bizantskom caru. To je Mehmed II iskoristio, između ostalog, kao razlog da na obalama Bosfora, radi nadzora, izgradi tvrđavu Rumeli Hisari, na Evropskom tlu.12 Tako su svi brodovi od sada trebali dopust Sultana da pređu Bosfor. Posljednje mjesece 1452. godine, Mehmed II je provodio duboko zamišljen u izgradnju borbenog plana za osvajanje Carigrada.13 Viđen je kako po ulicama Edirnea hoda odjeven u običnog civila i razmišlja, a ako bi ga iko prepoznao i pozdravio, bio bi ubijen. 14 Krajem januara je pozvao sve svoje ministre i održao im je dug govor u kome je izrazio aspiracije na Carigrad, te je jasno rekao da Osmansko carstvo neće biti sigurno dok se Carigrad ne osvoji. U međuvremenu, jedan Mađarski proizvođać topova, Orhan, je ponudio svoje službe sultanu.15 On je sultanu obećao izgradnju topa kakvog svijet do tada nije vidio, koji će moći ispaljivati kugle od nekoliko stotina kilograma i tako uništiti zidine Konstantinopolja. 10 Isto 11 Twain, 6. 12 Inalcik, 2002.., 28. 13 Ransiman, 1996., 37. 14 Isto, 38. 6

Mehmed II je sada postajao sve sigurniji da je vrijeme za napad blizu. Tačan plan o napadu na grad niko nije znao, jer je Sultan sve držao za sebe, do posljenjeg mogućeg trenutka. Bizantinci su znali da se sprema nešto veliko, te su uporno tražili nekog Evropskog saveznika koji će ih braniti. Ali, niko u Evropi nije bio u mogućnosti da pomogne Bizantskom carstvu. Francuska i Engleska su bile iscrpljene naporima Stogodišnjeg rata, Njemačka je prolazila kroz husitske nemire, a crkvu su razdirale prepirke pape sa koncilima. 16 Ipak, Bizantinci nisu bili sami u ovom sukobu. Kako je Carigrad bio jako trgovačko središte, u gradu su boravile mnogobroje trupe Mlećana i Đenovljana, koje je predvodio Đovani Longo.17 Treba se i pozabaviti pitanjem broja vojnika na jednoj i na drugoj strani. Za Osmanlije je općeprihvaćena cifra da ih je u toku opsade bilo oko 50 hiljada. 18 Većinu Osmanske vojske je činila elitna postrojba jenjičara, njih čak dvadeset hiljada. Sa druge strane, zanimljivo je posmatrati svjedočanstva Bizantinaca i njihovih saveznika o njihovim brojevima. Georgije Ss, Bizantski historičar koji je prisustovao opsadi tvrdi da je u službi posljednjeg Bizantskog cara, Konstantina IX, bilo jedva 4770 stanovnika Carigrada, te oko 200 stranih ratnika.19 A do te brojke se došlo tek nakon što je Konstantin IX naredio mobilizaciju svih sposobnih za borbu, kada je opsada već počela. Grad je bio opskrbljen za dugotrajnu opsadu; Konstantin IX je naredio ogromne količine hrane da se prenesu iz Južne Grčke u Grad. 20 Konstantinopolju opsade nisu bile strana stvar. Ogroman top kojeg je Orhan salio za Mehmeda II je bio gotov, a nakon testiranja kod Edirnea, Sultan je bio prezadovoljan te je naredio da se uputi prema Carigradu. Šezdeset volova i dvjesto ljudi će u martu početi putovanje prema Konstantinopolju. 21 Pripremljeno je 15 Twain, 6. 16 Pirenne, 1956., 362. 17 Ransiman, 1996., 43. 18 Inalcik, 2002., 28. 19 Necipoglu, 2009., 222. 20 Isto, 223. 21 Ransiman, 1996., 40. 7

još mnogo topova, neke je i sam Orhan napravio, ali ni jedan neće ostati poznat kao taj „Orhanov top“. U martu 1453. godine, Osmanska vojska se okupila u Trakiji, dok je mornarica bila smještena u Mramornom moru.22 Čitav mart su Osmanske trupe izvodile vježbe i pripreme, a duž Trakije je ogromna vojska paradirala, ne bi li poslali poruku Bizanticima da im se kraj sprema. Ono šta je Mehmeda II dodatno „vuklo“ da osvoji Carigrad bila je i poznata najava poslanika Muhameda da će muslimani osvojiti ovaj grad. Zbog toga je Mehmed II htio da postane upravo taj koji će Islamu donijeti najveću pobjedu. Iz Edirnea je Osmanska vojska krenula na istok 23. marta 1453. godine, a Sultan je sa posljednjim odredima stigao pred grad petog aprila.23 Kao „cassus belli“24 poslužila je Osmanlijama Orhanova afera. 25 Osmanski princ Orhan je kao talac boravio na Bizantskom dvoru, a time je Konstantin IX ucjenivao Sultana. 26 Konstantin IX je htio Orhana predstaviti kao pretendenta na prijestolje Osmanske države. Mehmed II to nije tolerisao, te je 6. aprila 1453. godine i službeno objavio rat Bizantskom carstvu. Opsada ovog velikog grada, „Zlatne jabuke“ tadašnjeg svijeta je upravo počela. Po njenom kraju, politička slika Jugoistočne Evrope, ali i Evrope općenito će biti zauvijek promijenjeni.

IV.

OPSADA KONSTANTINOPOLJA

Osmanska vojska je bila raspoređena duž čitavih zidina grada, dok je Sultanov tabor bio smješten na jednom bedemu udaljenom dva kilometra od grada, odakle je mogao posmatrati čitavu bitku.27 Sa kopna su Osmanlije intezivno napadale, ali su Bizantski branioci pružali jak otpor. Branili su se hrabro, znajući da se nemaju gdje povući i da se bore za živote. Na moru je situacija bila mirna, jer su Mlećani podigli lanac na ulazu u Zlatni Rog i tako spriječili 22 Turnbull, 2004., 56. 23 Ransiman, 1996., 40. 24 Latinski- „Razlog za rat“. 25 Matuz, 1992. 43. 26 Isto. 27 Ransiman, 1996., 44. 8

Osmanlijama pristup luci.28 Tih prvih par dana su Osmanski topovi nemilosrdno gađali Bizantske zidove.29 Orhanov top, smješten na kapiji svetog Romana je konstantno pucao, ali zidine nisu mogle biti probijene. Grad je bio u obliku trougla, sa dvije strane okružen morem. Na kopnenoj strani je Carigradska odbrana raspolagala sa 12 kapija, koje su bile dobro branjene. Mehmed II je izbjegavao juriš na grad, jer je znao da ga čekaju velike žrtve, ukoliko prvo ne napravi proboj u zidinama. Ono što su Osmanlije znale, jeste da se njihove pomorske snage moraju angažirati u opsadi, u protivnom ona neće biti uspješna. Zbog toga su počeli planovi za prebacivanje brodova u luku. Orhanov top je, radi svoje veličine mogao pucati samo sedam puta dnevno. 30 Ostatak topova je isto tako bio težak za rukovanje, jer su klizali u blato nastalo aprilskim kišama. 18. aprila je Sultan naredio prvi juriš na grad, na kapiji Mesotihion, ali je uslijed fanatičnog otpora Bizantinaca Osmanska vojska potisnuta.31 Tada je Konstantin IX shvatio da njegovi vojnici imaju dovoljno hrabrosti da se odupru Osmanlijama, ali nemaju dovoljno ljudstva. Još se nadao u pomoć iz Evrope, prvenstveno u pomoć Ugarske. Uslijedila je jedna pomorska bitka koja je odnijela živote nekoliko hiljada Osmanskih moreplovaca, ali samo nekoliko Bizantskih života. Nakon ovog okršaja, Osmanski iral Baltoglu je takođe izgubio život.32 Ovaj okršaj je doveo do novog pothvata, kojeg je naredio lično Sultan, da se obavi do 22. aprila. Znajući da ne može da napadne Mletaćke brodove, jer bi time objavio rat Veneciji, Sultan je tražio drugi način kako da brodove prebaci u luku. Sa obzirom da veliki lanac na ulazu u Zlatni Rog nije dopuštao direktni ulaz, Sultan je naredio da se na sjeveru zaljeva, u naselju Galata, posijeku drveća i pobije stoka radi loja. Nakon toga su postavljeni balvani preko koji je Osmanska mornarica prešla u Zlatni Rog. 28 Twain, 7. 29 Inalcik, 2002., 28. 30 Ransiman, 1996., 48. 31 Isto, 49. 32 Isto, 51. 9

Rano ujutro, 22. aprila, branioci grada su ugledali nevjerovatan prizor- Osmanske brodove unutar Zlatnog roga.33 Bizantsko-italijanska flota se našla na udaru sa dvije strane, a stanje unutar grada je postalo kritično. Sada sa polovinom svoje flote u Zlatnom Rogu, Mehmed II je bio zadovoljan. Bizantijski glavni grad neće još dugo moći da se odupire. 34 Osmanska artiljerija je nastavljala svoju paljbu, ali bez većeg uspjeha. Svake noći bi grupe građana dolazile i popravljale šta se moglo popraviti od zidina.35 Ovo je bila prva opsada Grada ikada u kojoj su protivnici imali ogromne količine artiljerije, a još uvijek nisu uspjeli da naprave proboj u zidinama.36 Mletaćki i Đenovljanski brodovi u luci nisu se uključivali u borbu, nego su neutralno gledali sa strane. Već 10 dana nije bilo nikakve borbe prsa u prsa, a ni poginulih. 37 U gradu su ipak počeli nastupati glad i manjak municije. Ubrzo nakon toga je Mletaćka flota povukla svoje brodove iz grada. Postajalo je jasno da je ovo samo zatišje pred buru. Prvih dana maja je Orhanov top bio u kvaru, ali kada je popravljen, bombardovanje je nastavljeno. U međuvremenu su Osmanske pomorske snage pokušale da unište lanac na ulazu u luku, ali čak ni napadom iz dva pravca to nisu uspjeli jer je bio izuzetno dobro branjen. 38 Ovakvi uspjesi su dizali moral Bizantskim braniocima. Mehmed II je postajao nestrpljiv; sa svakim danom riskirao je eventualnu združenu reakciju Pape i Ugarske koji bi mogli krenuti upomoć Konstantinopolju. Zbog toga, 24. maja Sultan naređuje svim trupama osim artiljeriji da prekinu djelovanja i odmore se. Planirao je veliki juriš na 29. maj.

39

Osmanski i zapadni

33 Vasiliev, 1958., 573. 34 Ransiman, 1996., 53. 35 Isto, 54. 36 Vasiliev, 1958., 573. 37 Ransiman, 1996., 55. 38 Isto, 58. 39 Vasiliev, 1996., 574. 10

izvori se slažu da su Osmanlije ušle u grad u općem napadu kroz pukotinu koju su u zidu otvorili topovi.40 Sudbina Bizantije će uskoro biti zapečaćena.

V.

PAD CARIGRADA

Posljednjih dana mjeseca maja su u Osmanskoj vojsci kružile glasine o Ugarskoj vojski koja se približava.41 Iako to nije bilo tačno, vjerovatno je ova glasina ubrzala Mehmedovu odluku da se grad osvoji na juriš. Nakon sedam sedmica opsade, 5000 jenjičara je sada dobilo naredbu da jurišaju u grad i da ga osvoje.42 Upravo naredba „u grad“ prevedena na Grčki jezik glasi „eis tin polin“, naziv koji će u izgovoru preći u Istanbul, kako ga mi danas poznajemo. 43 Zagranos paša dobija zadatak da osvoji grad, te predvodi juriš kroz proboj u zidinama. Sultan je vojnicima izdao naredbu da ne smiju pljačkati grad, koji će postati njegov.44 Sve više Osmanskih vojnika se probijalo u grad. Ulične borbe su bile žestoke. Đenovljanac Longo je ranjen, te se povlači na jedan Mletaćki brod. Princ Orhan, koji se borio na strani Bizantije, baca se sa stijene. Konstantin IX dostojno je završio dugu listu careva, koji se izravno nadovezuju na rimske careve. Na dan juriša, on je poginuo u borbi.45

40 Inalcik, 2002., 28. 41 Turnbull, 2004., 57. 42 Twain, 7. 43 Isto. 44 Inalcik, 2002., 29. 45 Pirenne, 1956., 362. 11

Krik da je grad izgubljen se širio ulicama. 46 Trajale su borbe prsa u prsa. Mnogi su poginuli, Bizantici su se hrabro branili. Ali kada su saznali da im je car poginuo, nisu više vidjeli razloga za borbu. Osmanske pomorske trupe su se iskrcale na pomorska naselja i počele su svoju borbu.47 Do podnevnih sati je čitava luka bila u rukama osvajača, samo su još tri kule pružale otpor, a u njima su boravili mornari sa Krita. 48 Do posljepodnevnih sati grad je u potpunosti osvojen. Kada je ušao u grad, Mehmed II je posjetio crkvu Svete mudrosti, te je odlučio da je pretvori u džamiju. Tada je izjavio svim prisutnima: „Odsada je moja prijestolnica Istanbul“.49 Zauzeće Carigrada daje ogroman ugled sultanu Mehmedu Osvajaču. On sebe smatra jedinim legitimnim nasljednikom Rimskog carstva.50

VI. POSLJEDICE OSVAJANJA „DRUGOG RIMA“ Tako mlad, a već osvajač Konstantinopolja. Sa pravom je Mehmed II sebe prozvao „Fatih“, što znači osvajač.51 U centru grada je podignuta Kapali Čaršija, po orijentalnim stilovima. Gradska jezgra je postala većinski muslimanski naseljena. Venecija je požurila da sklopi sporazum sa novom svjetskom silom. U Evropi je nastao šok. Drevnog Bizantskog carstva više nije bilo. Ugarska, Papa, Engleska, Francuska, Kastilja, svi oni su sa zaprepaštenjem i nemoći posmatrali gašenje jedne imperije. Pad grada je pokrenuo veliki egzodus pravoslavnih Grčkih učenjaka u Italiju, gdje će imati veliki utjecaj na početak Renesanse.52 Zbog toga, ne bi bilo pretjerano reći da Renesansa „duguje“ svoj poticaj Osmanlijama. Papa Nikola V je pozvao Evropljane na hitnu reakciju i 46 Ransiman, 1996., 66. 47 Isto, 67. 48 Isto, 68. 49 Inalcik, 2002., 29. 50 Živojinović, 1985., 140. 51 Matuz, 1992., 44. 12

Križarski pohod protiv Osmanlija, ali njegovi planovi nisu naišli na potrebnu potporu. U samoj bici za Konstantinopolj poginulo je prema nekim izvorima oko 4000 branilaca grada, dok broj poginulih Osmanlija nije poznat, ali je sasvim sigurno jako velik. Osmanlije će grad držati u svojim rukama do raspada Carstva nakon Prvog svjetskog rata, a nasljednica Osmanskog carstva, Republika Turska, će Istanbul držati do današnjeg dana. Kolika je zapravo prekretnica u historiji Evrope pad Konstantinopolja, dovoljno pokazuje podatak da je nakon pada grada, došlo do promjene trgovačkih ruta sa Istokom. Zbog toga zapadne sile počinju tražiti alternativne pravce, pa počinju sa putovanjima na zapad do Indije. To će, u svoje vrijeme dovesti do otkrića Novog svijeta. Pad Carigrada označava i početak Renesanse, sa tim se mnogi historičari slažu. Službeno, Sredni vijek će završiti otkrićem Novog svijeta 1492. godine. Neki tu periodizaciju vide kao neodgovarajuću. Srednji vijek počinje godine 476. kada je palo Zapadno rimsko carstvo. Mnogi zbog toga tvrde da Srednji vijek treba završiti padom drugog dijela Rima, Istočnog carstva godine 1453. Ovaj problem u periodizaciji će ostati do daljnjeg, a na svakom pojedincu lično je da izabere periodizaciju koju preferira. Ako se drži vojne periodizacije, onda je period 476.-1453. sasvim odgovarajući. Mada je još jedna stara državna tvorevina pala godine 1492., Islamska Španija, sa padom Grenade. Mada Grenada nije imala ni blizu značaj kao Bizantsko carstvo i Konstantinopolj.

VII. ZAKLJUČAK Mehmed II je imao više razloga za napad na Carigrad; Bizantija je bila dovoljno oslabila da bude lagan plijen, dok je Evropa bila zauzeta sa svojim problemima. Na ovom pohodu jedina prava prepreka Osmanlijama su bili zidovi Konstantinopolja, koji su odbijali neprijatelje od davnina. Opsada grada je imala samo jedan zadatak- da napravi proboj u odbrani, što su i uspjeli. Na kraju je ova bitka označila kraj carstva, i kraj ere, a do dana današnjeg je među najpoznatijim bitkama u historiji. Da Mehmed II nije osvojio Carigrad, te nastavio svoja osvajanja u Evropi i Aziji, imao bi u svome začelju konstantnog neprijatelja na kojeg bi morao obraćati pažnju. Osvajanje ovog grada mu je dalo razriješene ruke za osvajanje Srpske despotovine i Bosanskog kraljevstva, 52 Twain, 9. 13

kao i južne Grčke, Krima, te ogromnih prostanstava u Aziji. Za svoje vladavine, Mehmed II je opravdao nadimak Osvajač, postao je najveći sultan do tada, a samo će Selim I i Sulejman Veličanstveni ikada moći da se porede sa ovim sultanom. Mehmed II je imao plan osvojiti i Vječni grad- Rim, ali ga je prerana smrt u tome spriječila. Artiljerija je igrala ogromnu ulogu u ovoj bici. Osmanske snage su vrlo dobro organizovane, sa elitnim jedinicama jenjičara, spremno dočekale proboj u zidinama, koji su iskoristile i za samo jedan dan osvojili grad u jurišu. Orhanov top, sagrađen baš za ovaj pohod, najveći top ikad, je odigrao svoju ulogu. Bio je strah i trepet za branioce, a na kraju će biti presudan u padu Grada. Na moru su se takođe vodili okršaji. Osmanska mornarica, koja je tek bila u usponu je na sve načine pokušavala da se mjeri sa miješanom Bizantsko-Italijanskom flotom. Mada Osmanska država nije do tada bila poznata kao pomorska sila, nakon zauzeća grada to polako postaje. Nakon bitke, Bizantinci su pobjegli u Italiju gdje će otvoriti vrata Renesansi. Velika geografska otkrića su takođe uslijedila kao direktna posljedica Osmanskog zauzeća Konstantinopolja. Evropa je iznevjerila u svojoj reakciji, gdje su dopustili da jedan od najvećih Kršćanskih gradova padne u Islamske ruke bez pomoći. Osmanlije su tek ulazile u Evropu, gdje su namjeravale ostati. Koliki je značaj ove bitke dovoljno pokazuje i broj radova, knjiga, predstava i filmova koji su urađeni baš na ovu temu. Možemo reći da zaista nakon ove bitke Evropa nikad nije bila ista.

VII.

BIBLIOGRAFIJA

LITERATURA: -MESIHOVIĆ 2013.: Salmedin Mesihović, Orbis Romanvs, Filozofski fakultet Sarajevo, Sarajevo -VENNING 2006.: Timothy Venning, A Chronology of the Byzantine Empire, Palgrave Macmillan, London -TURNBULL 2004.: Stefen Turnbull, The Walls of Constantinople, Osprey Publishing, Oxford -MATUZ 1992.: Josef Matuz, Osmansko Carstvo, Školska knjiga, Zagreb 14

-INALCIK 2002.: Halil Inalcik, Osmansko Carstvo; Klasično doba 1300-1600, Srednja Europa, Zagreb --TWAIN 2002.: Mark Twain, Fall of Constantinople -RANSIMAN 1996.: Stiven Ransiman, Pad Carigrada, Matica Srpska, Novi Sad -PIRENNE 1956.: Henri Pirenne, Povijest Evrope od seobe naroda do XVI stoljeća, Kultura, Zagreb -NECIPOGLU 2009.: Nevra Necipoglu, Byzantium between the Ottomans and the Latins, Cambridge University Press, Cambridge -VASILIEV 1996.: Alexander Vasiliev, History of the Byzantine Empire, University of Wisconsin Press, Madison -ŽIVOJINOVIĆ 1985.: Dragoljub Živojinović, Uspon Evrope (1450- 1789), Matica Srpska, Beograd

ČLANCI: -ĐOKOVIĆ 2012.: Zorica Đoković, Kada je Bizantsko carstvo postalo vazalna država, Beogradski istorijski glasnik Vol. III, str. 61-68

15