Avangarda U Književnosti 5m285

„Čovjek avangarde je poput neprijatelja u samoj unutrašnjosti grada kojeg strastveno želi upropastiti, protiv kojega se buni, jer kao i vladavina, tako je i ustaljeni oblik izražavanja također oblik tlačenja. Čovjek avangarde je protivnik postojećeg sustava.“ -

Eugène Ionesco

Avangarda u

književnosti Futurizam, ekspresionizam, dadaizam, nadrealizam

Ela Ban, 4.b

Uoči Prvoga svjetskog rata umjetnost 20. stoljeća skočila je preko ruba litice zvane „tradicija“ te tako postavila svoju granicu daleko izvan našeg vidokruga. Granica je bila vidljiva samo u umovima onih koji nisu bili spremni živjeti i osjećati izvan svoga tijela. Val novine potopio je sve grane umjetnosti - film, glazbu, fotografiju, slikarstvo, kazalište i književnost. Jasno je vidljiv utjecaj promjene čovjekova okruženja, načina života, društvenih i političkih (ne)prilika na djela nastala u tome razdoblju. Što se tiče književnosti, jezik, stil, gramatika, likovi i sve što se dotad smatralo temeljom kvalitetnog stvaralaštva dobilo je potpuno novu dimenziju. Javili su se različiti smjerovi koji dijele zajednični naziv – avangarda. Smjerovi futurizam, ekspresionizam, dadaizam i nadrealizam su obilježeni već spomenutom pobunom protiv tradicije i bili su istovremeni, što znači da pojava novog stila nije prekinula trajanje već postojećeg. Avangardu, jedno od triju razdoblja modernizma, smještamo u vremenski period od desetih do tridesetih godina 20. stoljeća. Iako kratkog vijeka djelovanja, umjetnici avangarde su uspješno proveli bitku protiv tradicije. Dominantna vrsta književnosti avangarde bila je poezija. Kao najslobodnija vrsta književnog izražavanja, bila je šavršeno ispušno sredstvo. Futurizam se najprije javlja u Italiji. Prvo službeno literarno debitantsko djelo objavljeno 1909. je bilo „Futuristički manifest“ kojeg je napisao Filippo Tommaso Marinetti. Futurizam u poeziji odlikuje odbacivanjem tradicije, neočekivanim kombinacijama slika, umjetnici su okrenuti prema budućnosti i optimizmu, zalažu se za slobodu riječi i javljaju se inovacije u pjesničkom jeziku. Stvaralački duh otresa svoje okove i postaje plijen spontanosti. Na taj način futuristi progovaraju protiv intelektualne i „razumljive“ poezije. Međutim, ova ideja se razlikuje od antiintelektualizma. Nisu bili neprijateljski okrenuti prema intelektualnim pristupima, nego samo onom određenom intelektualnom pristupu koji je poezija imala toliko godina. Dakle, oni su često odbijali načine stvaranja koji su i samo „mirisali“ na prošlost. Futuristi traže nove načine izražavanja koji će biti primjereni dobu u kojem stvaraju, stvaraju novu umjetnost koja će slaviti tehniku i strojeve novoga vremena. Ardengo Soffici također vjeruje kako je intuicija sredstvo kojim se treba stvarati. On smatra da je umjetnost sama sebi svrha. Futurizmu avangarde su se pridružili i ruski umjetnici. Kao dokaz pripadnosti tom smjeru, 1912. su objavili svoj manifest pod nazivom „Pljuska društvenom ukusu“, što je prikladan naziv za djelo futurizma. Poput svojih talijanskih kolega, ruski futuristi su fascinirani brzinom, dinamikom i nemirom u modernim strojevima i urbanom životu. Avangardnu umjetnost su smatrali kao jedinu umjetnost koja je prikladna novom društvenom poretku u Rusiji.

1

Namjerno nastoje pobuditi kontroverze i pridobiti publicititet gušeći statičnu prošlost umjetnosti. Najpoznatiji ruski futuristi su Vladimir Vladimirovič Majkovski i Velimir Hljebnikov. Oni ne žele uništiti i pokopati staru umjetnost, već novu umjetnost žele približiti narodu. Obilježja Majkovskove poezije su jezik ulice, tematika grada, antiesteticizam i hiperboličnost stila. Stvorena je i nova vrsta stiha, stupnjeviti stih, koji je bio prikladan za recitiranje tadašnje poezije publici. Ekspresionizam je faza pisanja prožeta ratnim događanjima s idejom da izrazi važnost unutarnje istine. Najviše se razvio u Njemačkoj i Austriji. Hermann Bahr vrlo precizno govori o ekspresionizmu: „Nikada nije doba potresla takva groza,

takav samrtni strah. Nikada nije bio svijet tako mrtvački nijem. Nikada nije bio čovjek tako malen. Nikada nije bilo tjeskobno. Nikada nije bio mir tako daleko, a sloboda tako mrtva. Tu je kriknula tjeskoba i čovjek je kriknuo u svojoj duši, čitavo doba bilo je jedan očajni krik. I umjetnost urliče, u potpunoj tami, zove upomoć, traga za duhom: to je ekspresionizam.“ Ekspresionisti ističu da istina i umjetnost nije oko nas, već u nama. Neki ističu kako je silovanje umjetnosti ako prikazujemo stvari onakvima kakve ih vidimo u prirodi. U ekspresionističkim djelima se odražava pjesnikova nemirna, izgubljena, usamljena i izmučena duša, u njima se odražava nemir i kaos modernoga velegrada. Uz ekspresionizam se povezuje i estetika ružnoće (pogotovo za ratne teme). Najznačajniji ekspresionistički pjesnici su Georg Heym, Georg Trakl, Gottfried Benn i Franz Werfel. Cijelo njihovo stvaralaštvo i cijela bit ekspresionizma se može svesti na individualni doživljaj pjesnika. Umjetnost toga doba ne oponaša stvarnost, nego predstavlja osjetilnu irealnost. Boje nisu stvarne, već su onakve kakvima ih pjesnik vidi i doživljava. Bila je bitna ekspresija jer su sami pjesnici postali suci poezije i samo su oni znali odakle potječe koji njihov osjećaj. Umjetnici su morali strastveno vjerovati onome što osjećaju. U Zürichu, u vrijeme Prvoga svjetskoga rata, 1916. Okupila se skupina mladih umjetnika čiji je vođa bio Tristan Tzara. Nazvali su se dadaistima. Porijeklo naziva je nepoznato, no smatra se da je naziv nastao zbog toga jer su Tzara i Janco puno govrili „da, da“. Dadaisti odbacuju razum i logiku, te slave besmislice, iracionalnost i intuiciju. Za njih je umjetnost gotovo sve. Od krhotina staroga započinju gradnju nove umjestnosti uvodeći tehniku kolaža, koja je zapravo vrlo zanimljiva. Izrežu se riječi iz nekog teksta, stave u šešir i promiješaju. Riječi se izvlače i od toga nastaje pjesma. Možda nema nikakvu emocionalnu ili intelektualnu vrijednost, ali zvuči zanimljivo i čitatelj se ne treba moždano naprezati. Dadaizam je ciljao da bude

2

skroz drugačiji od društveno prihvaćenih vrijednosti, da uzdrma javnost za koju su željeli da gleda na svijet otvorenijim očima – izvan licemjerja, raznih tlačenja i zaglupljujućjih pravila. Za razliku od dadaizma, nadrealizam je bio optimističniji i doista je bio instrument znanja. Prava istina leži u podsvjesti, a nadrealizam je razvio i tehnike da istraži i izrazi te dubine.

Temelj nadrealizma je zamisao da se nesvjesno može

pretočiti u umjetničko djelo. Nadrealisti se odriču kontrole svojih misli te se zalažu za bilježenje spontanog tjeka misli, asocijacija i slika koji se javljaju u sanjarenjima, lucidnim snovima i psihozama. Zapisuje se sve što „padne na pamet“. Predstavnici nadrealizma su André Breton i Paul Éluard. Obilježja nadrealizma su slikovitost, fantazije, nestvarnost, halucinacije kao inspiracija, metafore koje spajaju nespojivo i negiranje racionalnoga. Kako prepoznati što je avangarda, a što je jednostavno loše napisano? Za neke je i avangarda obična glupost za koju nema mjesta u ozbiljnoj književnosti. Ja se ne slažem. Iza nje stoji jaka ideja i želja za promjenom, bunt koji je doveo svijet do ovoga što je danas. Naizgled besmislice i 80% toga nedorečenog. A nije li to nedorečeno upravo ono što je umjetnost? Ono čemu sami dajemo smisao. Vjerujem da bi svaki pokušaj kopiranja umjetnika avangarde danas bio samo jedan veliki neuspjeh. Iza svega toga se krije neponovljiva čar. Možemo shvatiti, ili možemo samo proći preko toga bez osvrtanja. Avangarda je ono što vidimo kada prestanemo gledati. Krije li se u svakom od nas želja za drugačijim? Krije. Možemo li ju svi iskazati. Ne možemo.

3